20.08.2008., srijeda
Jagode i šlag
Nisam imala auto, no to nije bio problem.
Otisla sam na trznicu i kupila dvije kile jagoda. Bilo je vrijeme jagoda. Bile su krupne i zrele, nadala sam se da su i slatke. Pripremila sam slag, onaj pravi, od slatkog vrhnja i krenula. On, se neckao, no pristao je.
Dolazila sam k njemu. Nije ni slutio sto ga ceka.
Put do njega, bio je dug. Stanovao je na rubu "zagrebackog mora". Docekao me , svjez, istusiran, mirisljav. Predlozio je setnju. Pristala sam. Komarci me nisu zabrinjavali.
Zabrinjavao me kraj.
Nisam nista planirala, osim naravno..jagoda. Znala sam da veceras mora biti kraj, no kakav?
Rez?..Ili..?
Zavrsetci mi nikad nisu isli. Nekako bi se uvijek nastavljali.
Kad secem,obicno grickam neku travku koju uberem i igram se s njom poput djevojcice.
Djevojcica. On voli djevojcice.
Mozda i previse. No to je sada neciji tuđi problem. Moj vise nije.
Setali smo i pricali o pisanju.
Ovaj put bila sam suzdrzanija, pazila sam sto govorim. Otkrila sam da koristi moju mastu, krade me intelektualno. Vjesto bi to upakirao u svoje price, no bit price, bila je moja.
Intelektualni kradljivac. Bila sam gnjevna. Bio je to mali gnjev.
Onaj pravi -Gnjev- bio je izazvan..lazima.
Puzzle su poslozene. Slika je vidljiva. Potrebno je samo pojesti jagode.
I to sa slagom. Poznavali smo neke iste ljude, iste pisce.
U pocetku sam mu nudila svoju pomoc oko promocije njegove " buduce " knjige. Sad sam samo razmisljala o napisanoj kritici koju sam imala kraj sebe. I naravno, o jagodama u njegovom frizideru.
Vratili smo se u njegov stan.
Vino, koje je kupio , u zurbi..stajalo je kraj racunala. Donio je case i citanje je pocelo.
Osjecala sam tremolo u glasu dok sam citala, recenziju, osvrt na njegovo dosadasnje pisanje.
Ipak, On je renomirani bloger. Vino je bilo crno, punog okusa..kao i moja kritika. Pognuo je glavu. Skinuo naocale. Nije mu se svidjelo to sto je cuo. Rukama mi je obgrlio koljena i pokleknuo preda mnom.
Za tren nasli smo se na njegovom velikom krevetu sa zeljeznim okvirom. Prepustila sam se. Znala sam sto zelim .Bilo je dovoljno znati da od njega mozes dobiti sve sto pozelis.
Bio je uvjeren da ne znam da koristi viagru. Znala sam sve, cak i previse. Iskoristila sam ga , u potpunosti. Kad je posegnuo za mojim medjunozjem, nadmocno sam mu maknula ruku i polozila je na svoja prsa. Drugom rukom privukla sam mu glavu na njih. Cinilo mi se da nema cetrdesetisedam godina, vec toliko dana.
Utonuo je u mene. Ispunio me svojim tijelom. Uzvracala sam mu sto iz ugode,..sto iz pozude. Nikad nece biti potpuno siguran, da li je tihi krik sto sam ga ispustila bio stvaran.
I kad je zbog svoje pretjerane tezine morao odahnuti, zatrazila sam casu vode i bezobzirno zapalila.
Znala sam kakav ce biti kraj.
Predlozila sam jagode i slag. Pojeli smo ih zajedno, naizmjenicno hraneci jedan drugoga.
Nisu me iznevjerile..bile su slatke.
Zasutili smo. Sutili smo tako jedno vrijeme. Pogledala sam na sat. Vrijeme je.
Vrijeme je za kraj.
Otisla sam do kupaonice .Dok mi se voda sljevala licem, osjetila sam sol. Mozda su to bile suze. Predlozio je da me odveze kuci, ili barem do Glavnog.
Odgovorila sam da cu nocnim tramvajem. Uzeo je kljuceve stana i ugasio svijetlo. Stajao je na ulaznim vratima.
"Molim te, hoces li upaliti svijetlo - zamolila sam -Htjela bih da me vidis." Culo se klik, a mi smo stajali jedno nasuprot drugog.
" Vrati mi, molim te, moje knjige " glas mi je bio promukao i jednolican.
Iz njega se nije dalo iscitati kako se osjecam tog trenutka.
" Ali zasto? " stajao je skamenjen. Sutnja je bila moj odgovor.
Krenuli smo prema tramvajskoj stanici.
Nikada u zivotu nisam koracala tako. Visoko uzdignutog cela, uspravno, odlucno, samodopadno. On, pognut, zguren s rukama u dzepovima..sav se uvukao u sebe. Pogledao bi me svakih nekoliko koraka, zastao i pitao:
"Kaj ti je..Daj reci..ejj..daj reci"
I dalje sam sutke koracala kraj njega. Odjednom sam stala. Pogledala ga pogledom koji nikom nebi znacio nista i rekla:
" Ja nisam ono sto si mislio da jesam.Ja sam Zlo".
Probao je nesto progovoriti..no nisam ga slusala..gledala sam nebo.
Kad smo stigli na stanicu, sato je nasuprot mene, bojeci me se.
Vidjela sam to u njegovim ocima.
Gledala sam bezvoljno i ravnodusno u nebo iznad Utrina.
Nebom se prolomila munja.
Negdje, u daljini pocelo je nevrjeme.
|
- 22:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.05.2007., utorak
Za tebe (koji odlaziš)
Šutke slažem slike iz nekog budućeg sjećanja, za neku buduću ja koja ostaje
nakon tebe, iza tebe, bez tebe.
Osakaćene, prazne,slomljene, bezglasne slike pustoši koju za sobom ostavljaš.
Sakupljam jeku tvojih riječi, izlomljene tragove nježnosti.
U zraku razasute krhotine tvog lika.
Ispružim li u bijedi, ruke isuviše naglo tko će zaustaviti krv?
Moja odluka, moj izbor, moj očaj stješnjen između stopa umornih-
onih koje besmisleno otpravljam u neke nadiruće dane
i onih koje ostaju zauvijek tebi posvećene.
Moj očaj zgusnut u besanom mraku nadolazećih strašnih noći.
Pola koraka nedostajalo je do života.
Ali Ti si ostao skamenjen na pola puta, u beznađu između onih koji te trebaju
i mene koja te zovem.
Između zbilje koju živiš i snova koje nastanjuju moj glas i moja duša.
Sutra Ti potvrđuješ svoj mir, svoj svijet razuma, odgovornosti,
dugovanja i izvjesnosti.
I pustit ćeš me da odem posrčući
(i kad padnem na koljena Ti to više nećeš vidjeti).
Tvoja odluka, tvoj izbor, moj očaj, za sva nova svitanja i snove koji vrebaju,
mene, izbezumljenu od sloma
što će muklo prasnuti u utrobi čim okrenem leđa i shvatim....
Tu više ne pomaže ništa...
Ni sunce u krošnji, ni smijeh djeteta, ni mjesec na proljetnom nebu.
Ni glazba uronjena u tišinu
Ni snovi u hladnoj postelji
Ni prozor koji ostavljam otvoren.
Sutra rastajući se odlazimo
Ti u svoju nepomućenu sigurnost
ja u svoju maglovitu svakidašnjicu
Posve odvojeni i posve zajedno.
Ti odlaziš, a ja ostajem
potpuno mirna i potpuno očajna i potpuno tvoja.
|
- 09:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Bez boje
Nema ništa osobito u tom mjestu na moru mog djetinjstva.
Niti znamenitosti ,ni prepoznatljivih kuća, ni zgusnutih kala koje čuvaju tajnu.
Samo zabačene, šutljive, samozatajne uvale.., kao i ja.
Ljudi su obični, sirovi ribari koji su navikli jednostavno živjeti, a od "furešta" pokupiti zaradu.
Ništa neobično.
A ipak sjedim tu na obali, i gledam kao se otoci utapaju u sivoplavom kišnom preplavljenom moru
i osjećam ganuće u grlu.
U lučici vezan bijeloplavi ribarski brod kao sa kičaste razglednice, ljulja se tu na burinu,
i ja se pitam čemu ta dirnutost svaki put kad se nađem ovdje.
Možda se skriva u vrtu okruženom visokom kamenom ogradom skromne kuće,
zapuštene fasade i svježe obojanih vrata, otkud dopiru mirisi ruzmarina i čempresa.
Ili u oštrom glasu starog ribara, visokog košćatog, podulje sijede, ne, bijele kose i morskoplavih
očiju, neostarjelog,već dvadeset godina istog.
"Pod Se'lom" mala plaža, oblutci ispirani miljunima valova i tisućama godina.
Stara smokva nadvita nad grotom, drži ju grčevito otimajući je moru, što je neumorno ispire u nadi.
Miriše na školjke, morske trave, kristalni zrak, zrnca soli.
Neljepa, sirova stabla "Pokrive"..ali moja.
Pogledom odlutam do Galuna.
Moj je to otok.Ničeg na njemu, tek kamen i svjetionik.
I možda mi on daje svjetlost da vidim.
Sam i osamljen kao i ja, priča svoju svjetlosnu priču.
Uspomene, sjećanja, doživljaji iz rane mladosti;
osjećajima nahrane sjećanja-to je ono što nastanjuje moje mjesto.
To je ono, što ga čini lijepim, dragocijenim, nezamjenjivim, jedinstvenim u mom pamćenju.
Ne kaže uzalud Borges; da sve se nalazi samo u sjećanju i pamćenju, da tu i postoji jedino
po tome da ga pamtimo.
Stvari nestaju kad ih zaboravimo.
I ljudi.
Žive samo dok ih pamtimo.
*****
Sve je nestalo.
Na obzoru se izgubilo nebo i oblaci i more, pretapajući se u jednu jedinu sivozelenu crtu.
Kiša tutnji, razbija morsku plohu svojim jednolikim bubnjanjem ostavljajući tisuće ljeskavih točkica u njegovom nemoćnom tijelu.
Nestalo je galebova, i posljednji su pobjegli boreći se s naletima kiše i vjetra.
Nebo i zemlja postadoše jedno u grčevitom zagrljaju ljubavi i mržnje.
"A onda" odjednom sve se smiruje,
galebovi se bojažljivo vraćaju svom kraljevstvu neba i visina.
Vjetar razbacuje natmurene oblake, kiša posustaje , raznošena snagom moćnijega
i boje opet postaju čišće;
nebeskoplavo u pozadini, sivije sjenke na otocima,
crta bijeline na uznemirenom moru,
a ono od zelenog i tamnosivog prepušta se svojim odsjajima modrog,
tirkiznog; svih nijansi: od tamno do kristalnoplavog.
Kiša prestaje.
|
- 02:20 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
07.05.2007., ponedjeljak
'J accuse' (Optužujem (s ljubavlju)
Kriv
zbog mora blistavog što nas suoči beznadano
i zbog odsutnosti tvojih misli u pogledu jednog davnog ljeta
Kriv
zbog sjete u očima koja me dozvala
zbog širokih dlanova, dragih u kojima gubim razum
zbog glasa što odzvanja mojim snovima
Kriv
zbog izgubljene djevojke koje katkad nastanjuje tvoje zjenice
i zbog tvojih 18 godina više koje nadoknađujem sada u tebi
Kriv
zbog desetljeća uronjenog u isprepletene poglede,
osmjeh i čežnju neizgovorenu
Kriv
jer zagledana u tebe pronalazim samo tvoj lik
Kriv
zbog izdajničkog treperenja kad me preplavi tvoj zvonki glas,
zbog prvog poljupca i naslućene svjetle ljubavi koja mi ne pripada
koju ne mogu posjedovati
i koju ne mogu izgubiti nikad sasvim
Kriv
zbog ove ljubavi uzaludne što me ostavlja bez daha
kojoj šapćem
koju ispraćam bez žaljenja
i kojoj ne mogu pripadati
barem jednim nemirnim pramenom svoje kose
zauvijek.
|
- 09:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.05.2007., subota
Verdandi- Ester
Više ne zna što da misli o svojem odnosu s njim.
Više se o tome ne pita, jednostavno je u njemu tiha.
On je i dalje viđa i vodi ljubav s njom i njihova strast ne jenjava, ni jedan jedini feramon.
Njegova "ljubav" nije luda ljubav koju očekuje, snažna luda rapsodija koju je obećala samoj sebi.
Ona je drugačija i ona u svom mozgu traga za njezinom definicijom.
Oštri umovi u prostoriji otvaraju pretince svojeg mozga i pohranjuju tu analizu za kasniju upotrebu.
U međuvremenu Njegova ravnoteža pomaknuta je za jedan jedini centimetar i On se po prvi
put u gotovo mjesec dana upita nije li zapravo ona ta koja određuje točnu narav i vrstu njihove veze.
I dalje vjeruje kako mogu održati vezu sve dok se ne pojavi "njegov anđeo" ona prava žena.
Tada će joj mirno objasniti okolnosti i njoj će biti savršeno jasno da je dobro postupio.
Zaželjet će mu svako dobro i čestitati na razumnosti.
Ester ga pogleda odozdo i postavi jezivo pitanje:
"Dakle tu sam dok se ne pojavi "anđeo?"..
Odgovor je stravičan: On ga ne izgovori, samo sjedne pored nje.
Njezinu svijest prekrije tama.Tama nije misao, no kada bi se mogla otopiti
čudesnom kemikalijom i tako je načiniti vidljivom, njena boja i esencija poprimile bi ove rečenice:
"Zašto me nitko ne želi.?"
On je uvuče u se, uvuče njezino čelo u svoje rame.
Zna da je želi no ne shvaća na koji način.
Strah je vrlo jako oružje.
Oduzima slobodu odlučivanja.
Prepuštate strahu da govori umjesto vas.
I tako ona ostane sjediti; njeni kratki nokti zaorani u njega pokušavaju se uhvatiti za nešto;
što će spriječiti da se ne raspadne po šavovima.
Dok ga tako steže osjeća kako tone u hladno crno more iz kojeg
nikad neće izaći.
Blizina čovjeka u kojem je prepoznala svoj spas još više otežava stvar.
On je odvede u krevet i Ester legne licem na pokrivač,
dok On stavi ruku na njena leđa i povremeno je pogladi.
Govori joj da je prekrasna, no ona to ne može povezati s njegovim odbacivanjem.
Ujutro nakon noćne agonije, On je otprati do autobusa, taman da stigne na posao.
Promatra ga kako se kratko udaljava, samotno se noseći sa tjeskobom.
Pita se: je li to posljednji put što ga vidi.
|
- 01:01 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
22.04.2007., nedjelja
Ester
Kako je počelo?
Slučajno. Kao i uvijek, sve priče počinju, slučajno.
Ester je radila u kulturi. Suradnica s kojom je bila prinuđena surađivati nije joj se odveć sviđala, no,
bio je to posao koji joj je omogućavao siguran prihod, redovitu isplatu i egzistenciju.
Tina je bila od onih žena koje ni na koji način ne izazivaju pozornost.
Bila je obična, skromna, sasvim jednostavna. Točna, radišna, pedantna, tiha ,šutljiva.
Njezina ozbiljnost i predanost poslu odbijala je Ester više nego privlačila.
I sama pomisao da bi s takvom osobom uspostavila prisniji kontakt, kod Ester je izazivala sarkastičan
komentar, kojim se redovito branila od vanjskog svijeta.
I onda je "netko" zapetljao niti.
Otvorila se Tinina ladica, Pandorina kutija.
Pročitala se intimna korespodencija i saznalo da Tina ima ljubavnika!
Šuškalo se po hodnicima, svi su se "zagonetno" smješkali. Ta neugledna, neatraktivna žena da ima ljubavnika?
I Ester je nešto načula, no nije je bilo briga. Pa i onako je to nije zanimalo. Imala je svoj život i rijetko se zanimala za tuđi. Već se treću godinu družila s njim, povremeno, baš onako kako je oduvijek i željela.
Nije ju smetalo što je oženjen, što ima dvoje djece i što je daleko ispod njenog intelektualnog nivoa.
Bio je mlađi deset godina, u izvrsnoj kondiciji, pristalog izgleda, zadovoljavajućeg ponašanja, i to je bilo dovoljno. Sama je vodila igru, određivala vrijeme susreta i njegovo trajanje.
Bila je slobodna. Uživala je slobodu, ne dopuštajući nikome da je u potpunosti uzme. Dajući samo onoliko
koliko je mislila da je nužno, da bi dobila što hoće.
Ne želeći slušati, ništa nije ni pitala i na povremene primjedbe da je sebična, kratko bi odgovarala:
Da, jesam! Oduvijek je znala da potvrdnim odgovorom svaka mogućnost diskusije koja ima tendenciju da preraste u svađu prestaje.
Imala je svoj mir. Za druge nije previše brinula.
I kad bi bila upitana o Tini, počela bi razmišljati o njoj. Nikad neće biti sigurna zbog čega.
Možda zbog Tinine obitelji? Možda iz sažaljenja prema njenom sinu?
I sama je kao dijete proživljavala nevjeru u braku svojih roditelja.Znala je svaku sliku mogućeg budućeg kaosa koji bi uslijedio. Nešto je ipak trebalo poduzeti.
Mučila se nekoliko dana, procjenjivala svoju umješanost u intimni život osobe koja ništa nije značila u
njenom životu.
Jednog jutra, Tina je na posao došla suznih očiju i Ester je odlučila.
Pozvala ju je na kavu. Nije joj bilo lako, no izgovorila je riječi koje je nosila u sebi.
Tinin obrambeni stav, prekriženih ruku na prsima, ovaj put je popustio.
Ispričala je sve svojoj novoj prijateljici. Ester ju je ovaj put suosjećajno slušala. Postala je slušačica.
Ne komentirajući ništa, kava je popijena tek kad se ohladila, nakon nekoliko sati.
I Tina i Ester jedno su vrijeme zajedno plakale.
|
- 19:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.04.2007., četvrtak
U čast i slavu Alexander Graham Bellu
Telefon iz grčkog:tele=udaljen i fon=glas., je uređaj za komunikaciju na daljinu, koja se koristi tako što
prima i prenosi zvuk(uglavnom ljudski glas)s jednog mjesta na drugi i obratno. Većina telefona radi tako
što prenosi električni signal preko složenog sustava telefonskih mreža koji omogućuju komunikaciju
bilo kojeg korisnika telefona sa skoro bilo kojim drugim.
Telefon. Čudna naprava.
Sjećam se prije skoro 25 godina nisu svi bili sretni imati ga.
No što je to?, samo jedna četvrtina stoljeća.
Svašta nešto dogodi se u tom razdoblju. Otkrije se "zločesti" gen, uzrok do tada neizlječivoj bolesti.
Nekom se rodi potomak, školuje se i odraste u formiranog čovjeka.
Netko nažalost i umre, preranom smrću.
A u telekomunikaciji, proces razvoja i usavršavanja razvije se do granica koje su nekoć bile tek slika iz
lagane sf-priče. Danas nam je omogućeno ne samo da nekog čujemo, već i da ga vidimo komunicirajući s njim.Koliko puta bi na zvuk zvonjave, spomenuli neprimjerenu poštapalicu?
"Pa kaj baš sad?, Kad sam pod tušem"
Ili "Baš sad ?, kad su mi ruke u brašnu, jer mjesim kolač!"
I javili ste se, jer zvoni.!
Oni trenuci kad smo u zagrljaju drage nam osobe, a ne javimo se, oni su dakako oprošteni. Jer dobro
je da nas netko grli, drži i ne pušta.(Dobro je da nekog grlimo i držimo, ne želeći ga sad ostavljati ni na trenutak ma tko god zvao).
Koliko je puta zvuk telefona (danas ih ima u nekoliko desetaka varijanti) izmamio osmjeh iz vas, baš onda kada vam nije bilo ni do čega.Frend vam je smjestio nekakav štos sa vicomata, reagirali ste ozbiljno ne shvaćajući da je to šala, da bi nakon toga smijeh izazvao suze.
Ponekad se čovjek povuče u osamu, u sebe samog.Pritom čita neko štivo koje ga opušta, ili pak natjera da razmišlja o pročitanom.
Ponekad samo "beživotno" leži ispružen na svom ležaju, gledajući u strop i odmara.
I baš tada prekine ga zvuk zvona naprave koja bi nam u životu trebala "služiti".
Biti pomagalo za bržu komunikaciju. Bez obzira, znamo li ili ne, tko nas zove, nevoljko ćemo se pomaknuti iz ugodnog nam položaja.
Trenutno nezadovoljstvo, ublažit će glas drage nam osobe koja nas zove.
Osmjeh se pojavi na našim usnama i preplavi vas osjećaj neke trenutne dragosti i sreće.
Nakon kratkog hallo, gotovo uvijek je druga riječ "ejj..ti si!"
Ovisno o situaciji i tijeku razgovora, vaše će se raspoloženje promjeniti po završetku razgovora.
Rijetko, no i to se događa, da ćete nakon hallo, čuti samo tišinu ili tek umorno preplašeno disanje s druge strane žice.Takav ćete poziv brzo prekinuti, razmišljajući o fantomskom pozivu još neko vrijeme
da bi ga ubrzo zaboravili, naravno samo u slučaju da nemate aparat s prikazom broja.
Meni su ipak najdraži noćni pozivi, dragih mi ljudi koji su cijeli dan, (tj. dio dana koji je uobičajan za obavljanje svakodnevnih poslova i drugih aktivnosti) prespavali i bude se kao noćni leptiri, iza ponoći.
Budni i zorni kao da je jutro, svježi i razgovorljivi, spremni za rasprave i diskusiju do jutarnjih sati.
Volim razgovarati s njima i teško mi pada kad ih moram "skraćivati" jer vrijeme je da se počnem spremati za posao, jer već je 06.
Telefon je čudna naprava.
Daje nam neku vrstu sigurnosti, hrabrosti.
Spremni smo u tu napravicu s rupicama(mikrofon) izgovoriti stvari koje u bliskom kontaktu, gledajući sugovornika u oči nismo u stanju ni pomisliti, a da ne dvojimo o mogućoj krivoj shvaćenosti izgovorenog.
Ponekad nakon dugosatnog trabunjanja sa najboljom frendicom pomislim..."Bože, da je to sad netko snimao i pretočio u tekst??."
Bilo bi tu dobrog štofa za roman..nabijenog erotizmom, ponekad na garnici pornografije, sa sličicama razrađenim u detalje..
U takvoj vrsti komunikacije ima i žalosnih, bolnih trenutaka.
Tada obično strada sam aparat, u navali gnjeva udara se slušalicom u postolje (ukoliko imate stariji tip aparata).
Puca plastika, kao i veza sa sugovornikom.
Čupaju se žice u samoobrani od učestalog uznemiravanja.
Ipak, najgori mogući razgovori su oni koji teku samo u jednom smjeru.
Sugovornik, u ovom slučaju pasivni slušač, ne govori ništa.
Svaki pokušaj poticanja na razgovor, na sudjelovanje u komunikaciji, počinje sličiti s jedne strane
na policijskog isljednika, koji postavlja u početku blaga i suosjećajna pitanja.
Pokušavate na sve načine spoznati razlog šutnje.
Čas agresivno, čas s dozom sarkazma, šaleći se na trenutke i na vlastit račun.
No neuspješno, neutješno.
Koliko je želja za razgovorom veća i upornija to sami i ne primjećujemo da s nama ne žele razgovarati.
S druge strane nema odgovora, šutnja isprekidana tihim bolnim uzdasima.
Postupno zavlada šutnja i glasova više nema. Postajemo svjesni da je kraj.
Još neko kratko vrijeme čuje se naizmjenično disanje s jedne , s druge strane žice. Minute više nisu minute i postaju sati.
U tom trenutku profitira samo telekomunikacijska firma, jer impulsi i dalje odbrojavaju poput podmuklog jamba.
|
- 21:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.04.2007., četvrtak
Nikuda
Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Ti si i vrijeme i život i bol i svijetlost i tjeskoba vječna.
Odlazim i vraćam ti se
Odlaziš i vraćam te u sebe uvijek iznova.
Usprkos mjesecima pustoši
što je za sobom ostavlajš.
Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Moj smijeh i osamljenost,
moja strast i oprost,
moj zatamljeni pogled i otvoreno moje srce,
sve na tvom dlanu valja se, počiva ;sanja
i onda kad ga ne možes otvoriti za mene.
Tvoje je sve-
moj strah i moja sumnja,
moje pitanje i moja pjesma
moja slabost i moja hrabrost
moja ljubav neutažena što ljubav u tebi guši.
I ne može mi pripadati
nikad posve,nikad slobodno, nikad bez ostatka.
Ona nije dovoljna
da prebrodi očajanje onih kojima duguješ
mir, sigurnost, radost i život.
I zbog toga se raspadam u sebi
i znam-
ništa neće ugrijati moje izmučene snove,
moje raspadnuto srce onu bol u očima.
I ljubav će, izranjavana,žrtvovana, razapeta,
zauvijek rovati u meni
nedosanjanom čežnjom.
Za tvojim korakom od kojeg zadrhtim
za tvojim dodirom i pogledom i poljupcem
zbog kojih slabim i snažim.
Za našom šutnjom i riječima
za nekim jutrom i nekim sumrakom
zbog kojih vječno plačem.
I uvijek ću znati
da me tek patnja nosi dalje
I da sam samo zbog tebe živa
i blistava i očajna i ljubljena i izgubljena.
Zauvijek u tvojoj zjenici
i onoj sjeni u oku
odraženoj u ljeskanju mora,
jednom
stotinam svjetlosnih godina ranije.
Zarobljena tu u sebi
i tamo u tebi
i ostavljena
i odricana
i tvoja.
|
- 12:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
31.03.2007., subota
pogled II
Pogled je sve što nam dopušta nebo,
svijet, i mi sami,
na razmeđi ludila i straha.
Ništa više, ništa moguće, ništa naše za radost.
Tek pogled za nadu
iskrzanu od tolikih uzaludnih godina.
Za voljenje koje neće stići niti iščeznuti nikada.
Možemo proći jedno pored drugoga
kao dvije nečujne sjene.
Ali oči će se grliti tajno,
ljubiti drhtanjem trepavica,
doticati strasno zaleđenim pogledom,
skamenjenim usnama, nečujno, bez daha.
Okrenem se na ulici
i...ti si tu.
Bez treptaja sve se rastvori
poput noćnog leptira otprhnutog u tminu.
U meni naraste tvoj glas do šapta
kojim me dotičeš.
Uspne se strast čija me silina
omamljuje i plaši.
Zadrhti sjećanje na tvoje dlanove,
kosu pod mojim prstima
(onu istu koja sada stari umjesto tebe).
Zatrepere tvoja nježnost i razum u istom času,
ona zategnuta misao u tvom oku
koju pokušavam uhvatiti tolike godine,
zaustaviti u bijegu, otkriti joj boju i smisao.
Samo pogled dovoljan da te zavolim uvijek iznova,
da te zaželim samo za sebe,
da zaplačem tamo gdje se ljubav stapa s čežnjom,
želja s bolom, nemoć sa sumnjom, strah s istinom.
Tamo gdje ja nestajem
i ti počinješ živjeti samo za mene.
Tamo gdje krik opijenosti guši razum
bačen u utrobu od snova,
tamo gdje te bolno dozivam,
a ti ne čuješ,
ne želiš čuti
ne smiješ čuti...
Možda sam samo sanjala da me voliš.
Možda je sve tek laž u koju sam i sama počela vjerovati.
Možda je sve tek uzaludan san o snu
i ja narušavam tvoj brižno odabrani svijet...
Samo pogled
I u njemu sve.
Sjeta malo tuge,
pitanje koje se ne usuđuješ postaviti,
odgovor koji ne možeš dati,
želja da pobjegneš i ostaneš u istoj misli,
lažni mir i suzdržana strast,
hrabrost koju mi ne želiš dati.
Ljubav,
ili tek sjena moje ljubavi odražena u tebi.
Moje oči na tvom licu,
moj odsjaj u zjenici.
Sva moja ljubavi
kolika je vječnost na koju me osuđuješ?
|
- 20:52 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
29.03.2007., četvrtak
pogled
Satjerana u kut
vlastite čežnje
ludog nagona
da te gledam
i po cijenu
vlastitih suza
hodam
lutam
spotičem se
pronalazim te
onda
kad najmanje očekujem.
Blistavilo tvog osmjeha
sudara se
s mojim zasljepljenim pogledom.
Zaustavljaš oči
u mojoj zjenici
koja me izdaje
mislim...
bojim se..
želim.
Šutimo
jer
sve je već izgovoreno
tisuću puta
i više
i nema se što reći
ništa
više.
Pričamo
šuteći
dodirujući se
mekoćom pogleda
što lebde
iznad mnogostrukih lica.
Kao nekad,
u prošlom životu
sve je u pogledu
od kojeg sve postaje
u kojeg se sve sabija
bježeći
nazad
u okrilje tamne sjete
napola dosanjajućih snova.
I nigdje nas nema.
Vratili smo se
na polazište
optrčavši
bolno zatvoreni krug
u kome
nada
ubija..
polako i uporno
A mi
još smo
živi.
Šutnjom
spašavamo
razum od srca.
Pogledom
nanovo osvajamo
naše davno zalutale duše
vraćajući se
na početak
U onaj odsutni trenutak
bljeska
u kome je i nada bivala snom.
|
- 22:37 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
